Na amaterskom video zapisu sa tog nastupa jasno se čuje kako najavljujete prvo izvođenje pesme „Breathe“. Oduvek sam želela da vas pitam kako je došlo do onako neverovatnih stihova i da li je zvanični spot za ovu kompoziciju bio inspirisan Kafkinom „Metamorfozom“?
- (Smeh) nisam video taj snimak iz Beograda 1995. na YouTube, za koji čujem da postoji, proveriću - za „Breathe“ su Maksim i Kif (Kit Flint, kojeg Liam označava nadimkom „Keef“, prim.aut.) napisali reči, ja ne znam šta se dešavalo u njihovim glavama u to vreme. Samo znam da mi je pesma izgledala skroz „cool“ kada smo je snimili. Što se tiče video spota, Volter Stern ga je osmislio. On je takođe radio spotove za „Firestarter“, „No Good“, „Poison“, tako da su se ideje nadovezivale. Dogovarali smo se da kroz „Breathe“ vizuelno predstavimo ono što se dešava između Kifa i Maksima na sceni. Oni uvek imaju neku vrstu konfilikta na bini kad sviramo tu pesmu uživo, pa je reditelj to iskoristio kao inspiraciju, postavivši radnju u ludu kuću koja se raspadala. Krokodil je bio moja ideja, toga se dobro sećam.
Da li ste se osetili ugroženim i limitiranim u pogledu svog umetničkog izraza kada su naišli oni problemi sa „Smack My Bitch Up“ i šta vam je tada najteže palo?
- Naravno da nismo i nikad se nećemo osetiti tako. Ne zanima nas da pravimo nešto kontroverzno samo da bi privukli pažnju. Mora biti prava stvar, iza koje mi stojimo. Konkretno, pomenuti izraz iz naslova je deo hip hop slenga, nešto što bismo mi rekli bilo kada u toku dana. Sa druge strane, napravili smo najkontroverzniji mogući video spot sasvim svesno, da bi rekli „je... se“ cenzorskim zakonima u Velikoj Britaniji. Podsmevali smo se na njihov račun. Ništa previše opasno nam se nije desilo, sve je bilo u stvari veoma zabavno iskustvo za nas. Jedne večeri smo tako gledali dugačku diskusiju na televiziji kasno noću o tom spotu i pesmi, potom su Beastie Boys ispali glupi na Redingu pokušavajući da budu „odrasli“ i da nam poruče da ne smemo da je sviramo, dešavale su tako smešne stvari, ništa više od toga zapravo.
Da li je do tipičnog vizuelnog elementa vašeg benda, oličenog u izgledu Kita i Maksima, došlo spontano ili ste ipak bili inspirisani „punk i „hard core“ estetikom i nasleđem, kao i nekim negativno utopijskim filmovima poput „Pobesnelog Maksa“?
- Nismo to smišljali, to nam se samo od sebe desilo, kao i sve drugo sa ovim bendom. Ne verujem da smo u stvari ikad bili inspirisani punkom, to bi bio kliše. Nama se samo sviđao jak stav, „je... se“ odnos i individualnost koju je on imao. Način na koji se Kif oblači trpi uticaj samo njegovih fascinacija iz perioda kada je odrastao i onoga što ga je u to vreme privlačilo. Uvek je voleo i zanimalo ga je oblačenje, odeća i stil.
Koliko su, ukratko, druga ostvarenja popularne kulture i stvarno ozbiljne umetnosti podsticali razvoj zvuka The Prodigy - neki određeni filmovi, stripovi, romani, poezija, televizijske emisije, nepoznati bendovi i ozbiljna muzika, slikarstvo, De Sad, Bouvi ... ?
- Hmmmmm... uvek sam voleo stare horor filmove i bendove koje sam ranije pomenuo. To smo uvek samo mi koji pokušavamo da nešto zvuči i izgleda drugačije. Ne zanima nas retro-futurizam, nas zanima sadašnjost. Takođe, mislim da - kad je nešto u tebi - ne možeš to da analiziraš. Ovo je za vas momci (očigledno poruka ostalim članovima benda, prim aut.).
Kako biste opisali svoje poslednje izdanje „Invaders Must Die“ koje je Egzitova publika oduševljeno primila letos?
- To je sjajan album celog benda, hoću da kažem da smo ga svi zajedno napisali. Nijedan prethodni Prodigy album nije imao taj kvalitet. Posle problema koje smo svi zajedno imali jedni sa drugima 2003-04, osećamo se trijumfalno u vezi s ovim izdanjem. Slepilo nas je ponovo nazad, mislim da ljudi to mogu i da čuju u pesmama, koje nas uz to totalno povezuju uživo. Egzit festival je bio zaprepašćujuće dobar, znam da smo na njemu svirali više puta nego bilo koji drugi bend i nadam se da ćemo imati priliku da se vratimo i sviramo na njemu opet.
Koja je vaša čestitka za srećnu Novu 2010. godinu srpskim obožavaocima The Prodigy?
- Pa želimo da iskažemo poštovanje ljudima u Srbiji, definitivno ćemo pokušati da se vratimo i sviramo sledeće godine. Hvala što održavate živom vibraciju grupe The Prodigy.
Srećna Nova godina, puno poljubaca.
Ko je potpalio potpaljivača: The Prodigy u Beogradu 1995. i posle
Autor: Dragan Ambrozić
Ceo tekst pročitajte na danas.rs
The Prodigy su punk grupa koja je prevarila istoriju, i najsnažnija politička pojava u pop kulturi u poslednjih dvadesetak godina - jedini istinski proizvod ujedinjenih potkultura mladih i jedini pravi produžetak linije politizovanih istupa u roknrolu od MC5 preko The Clash i Pubic Enemy. Njihova politika sadržana je u vrtoglavom kolopletu telesnih pokreta, kratkih slogana koje se ponavljaju brzinom i agresijom „public relations“ poruke, i izgledom koji zamenjuje složene programske proglase time što omogućava da se sve sanjano nasluti, a samim tim desi i oslobodi na njihovim nastupima.
"To jeste i biće uvek jedan od momenata na koje sam najviše ponosan - organizacija tog koncerta sa draganom i našim agentom Louisom Parkerom. To da je The Prodigy prvi bend sa strane za jednu generaciju bilo je zastrašujuće, baš kako treba pankerski zastrašujuće, reakcija je bila izvanzemaljska, a videti zemlju koja je uništena konfliktima, ali je i izašla iz toga, bilo je u tom momentu inspirativno..."
John Fairs, tour manager The Prodigy u vreme njihovog koncerta u Beogradu